Mnogo prije nego što sam napunila 18 godina imala sam jedan san. Željela sam prijeći rijeku života, pomagati i živjeti s najsiromašnijima među siromasima u Misionarkama Ljubavi poznatijim kao sestre Majke Tereze. Svoj 18-ti rođendan proslavila sam nešto ranije no što sam maturirala. Bila sam odlična učenica i logičan slijed poslije toga bio je upisati fakultet. Budući da je fakultet koji sam upisala smješten u Zagrebu, s tetom sam kroz razgovore došla do zaključka da bi u skladu s mojim interesima, potrebama i željama bilo najbolje da se preselim u Zagreb i tako smo putem zajedničkih prijatelja saznale za obitelj u Zagrebu koja nije mogla imati svoje djece, a ima ljubavi, volje, želje i mogućnosti prigrliti me k sebi i prijaviti se kao udomiteljska da bi mi pomogla i omogućila što kvalitetnije školovanje i život.
I tako sam se jednog dana spakirala i otišla od jedne obitelji u drugu, s tim da su mi vrata i srca prethodne uvijek otvorena, krevet za prespavati i dan danas se uvijek i za mene nađe, iako teta ima nekoliko udomljene uz svoju vlastitu djecu. Bila sam presretna što nakon tri obitelji i dva doma napokon imam svoju obitelj – stričeka i tetu koji su tu samo za mene i koje s nikim ne moram dijeliti. Kod njih sam provela jedan lijep period života. Svojom toplinom, brižnošću i otvorenošću uljepšali su moje studentske dane, ali mi je moja stara obitelj s protokom vremena sve više nedostajala. Osjećam da sam jedino tamo istinski pripadala, bila svoja i shvaćena i od neprocjenjive mi je važnosti što sam s njima ostala u stalnom kontaktu i što sam, kad god sam se našla u gradu, mogla bez problema doći k njima na ručak i ostati prespavati. Obično rijetko pričam o mojoj biološkoj majci, ali jedino sam je tamo samoinicijativno i s veseljem i ponosom odvela i predstavila i ta veza moje biološke obitelji i udomiteljske obitelji koju smo ostvarili i nakon formalne skrbi jako mi puno znači. Također, kod tete Mladenke sam prvi put vidjela što je to zapravo obitelj i zašto je ona vrijednost, te poželjela jednog dana možda da i ja imam moju koja bi bila upravo nalik njenoj.
Studij mi nije predstavljao problem pa sam godine redovno davala s vrlo dobrim prosjekom. Uz to sam radila u udruzi studenata kao voditelj volontera, vodila projekt Tjedan ljubavi za beskućnike i volontirala s djecom, invalidima i starim i nemoćnim osobama, što radim i danas. Prošle sam godine odlučila osamostaliti se i priopćila tu odluku udomiteljima. Oni su me verbalno podržali, ali do danas imam osjećaj da se nikada nisu pomirili s tom odlukom, zbog čega se danas gotovo više ni ne čujemo, iako sam im objasnila da ne odlazim zbog nezadovoljstva već zbog toga što bih i da sam njihovo vlastito dijete jednog dana imala potrebu osamostaliti se te da smatram da je taj trenutak u mom životu došao.
Zbog toga smatram da je od iznimne važnosti za stručnjake koji rade s udomiteljima da se i s njima radi na pripremama za odlazak djeteta od obitelji i pruži im se podrška nakon toga. Odluka se taman poklopila s izmjenom zakona i novouvedenim pravom za ostvarivanje naknade za stanovanje za nas koji se školujemo, a izlazimo iz domova ili udomiteljskih obitelji i tako sam odselila u podstanarski stan i počela živjeti sama. Bilo mi je iznimno teško u početku jer nisam imala nikakvu sigurnost ni podršku obitelji od koje sam se odlučila odseliti, a vlastite nemam, ali u tim trenucima kao i uvijek dosada u životu imala sam podršku ujaka i moje druge udomiteljske obitelji i moram priznati da, iako to iskustvo ne bih voljela ponovno iskusiti, drago mi je da sam napravila taj korak.
Zanimljiva je spoznaja da su djeca koja izlaze iz dječjih domova tu u daleko boljoj situaciji jer se za početak presele u stambenu zajednicu, imaju podršku u nastavku školovanja, pomaže im se u pronalasku posla te ih se kontinuirano i sustavno prati još neki period dok se ne snađu, dok su djeca koja izlaze iz udomiteljskih obitelji tu u daleko nezavidnijoj i težoj situaciji pa bi o tome također trebalo povesti diskusiju i napraviti nešto po tom pitanju. Tek kad sam se odselila i osamostalila dobila sam stvarni uvid u moju životnu situaciju, suočila se sa stvarnim životnim problemima i funkcioniranjem svijeta odraslih. Toliko puta sam se u tih godinu dana sjetila moje tete Mladenke – najživotnijeg uzora i iznimnog, velikog borca. Kad sam padala i osjećala se sama i usamljena, njena me snaga i borbenost dizala. Toliko puta mi je kroz glavu prošlo njezino: “Ne moraš ništa ak nećeš, ali TI TO MOŽEŠ!”
O da.. sad ne samo da sam to mogla već sam i morala. Više nikoga nije bilo da me diže kad sam padala, da me tješi kad sam bila tužna, pravi mi društvo kad sam se osjećala usamljeno.. Ali tada sam se i upoznala daleko najbolje i spoznala koliko sam i sama snažna i uspješna usprkos tome (možda baš i upravo zbog toga) kakav sam život imala. Zahvaljujući njoj i s njom sam se i uključila u projekt Quality4Children. U ljeto sam podstanarske stanove zamijenila uređivanjem kuće i opremanjem sobe uz ujakovu pomoć i financijsku potporu u njegovoj kući u Zagorju i sada napokon mogu reći da i ja imam dom u koji se uvijek i stalno mogu vraćati, ma gdje i kad otišla. Trenutno živim u studentskom domu, studiram, volontiram, idem u autoškolu i radim kao demonstrator na fakultetu.
Tek sam sad shvatila da je uloga učenika ljepša od uloge profesora i time samo potvrdila odluku koju su za mene nekad davno donijele dvije jako značajne žene kojima sam danas na tome iznimno zahvalna jer sam na studiju socijalnog rada dobila toliko toga korisnog za sebe osobno, moju obitelj, poziv koji sam odabrala pa sve i da se nikada ne bavim socijalnim radom (a hoću i želim to, samo ne u sustavu soc.skrbi). Imala sam prilike vidjeti i upoznati pozitivne primjere prakse i izvrsne socijalne radnike i prije svega predivne ljude kojima ovim putem zahvaljujem što su me voljeli, poticali i podržavali jer sam zbog njih prešla rijeku života, ostvarila san, postala sve što danas jesam – Misionarka ljubavi u srcu, sretna i zadovoljna mlada osoba.
Iskustvo djevojke koja je bila udomljena